Naš živčani sustav čine trilijuni živčanih stanica međusobno povezanih na nevjerojatno organiziran način kako bi formirali naš kontrolni sustav tijela. Sastavljen od mozga, leđne moždine i složene mreže živčanih stanica – živčani sustav nadzire, kontrolira i djeluje u suradnji s gotovo svim organima u tijelu.
Živčani sustav napreduje na homeostazi. To znači da kada povratne sprege koje omogućuju praćenje i kontrolu tijela prestanu ispravno funkcionirati, živčani sustav može se pomaknuti iz ravnoteže. Simptomi neravnoteže mogu se manifestirati na mnogo načina, uključujući tjeskobu, poremećaje spavanja, glavobolje, pa čak i probavne probleme.
Tri su glavne grane našeg živčanog sustava: centralni živčani sustav (CŽS), periferni živčani sustav (PŽS) i crijevni živčani sustav (EŽS). SŽS uključuje mozak i leđnu moždinu. PŽS povezuje CŽS s tjelesnim organima, mišićima, krvnim žilama i žlijezdama. EŽS se sastoji od živčanih stanica u stijenci gastrointestinalnog trakta koje su sposobne osjetiti informacije i izvesti odgovor bez ulaza iz CŽS-a. Neuroni EŽS-a također mogu samostalno slati signale u CŽS, stoga je komunikacija između CŽS-a i EŽS-a dvosmjerna.
Živčani sustav zapravo predstavlja kontrolni sustav ljudskog tijela. Dok promatramo svoju okolinu i osjećamo svoje unutarnje okruženje, postoji stalni priljev informacija koje primaju osjetilni receptori diljem vanjskog i unutarnjeg tijela. Ovi receptori šalju informacije, pomoću neurona, u CŽS. Neuroni centralnog živčanog sustava u mozgu i leđnoj moždini obrađuju te informacije i donose odluku hoće li se pokrenuti odgovor ili ne, i ako je tako, kakav odgovor uopće treba pokrenuti. Ako je odgovor doista potreban, CŽS šalje signale unutar CŽS-a ili prema PŽS-u koji će izazvati pravilan odgovor. Unutar PŽS-a, informacije se mogu proslijediti do senzorno-motornog sustava, uzrokujući pomicanje skeletnog mišića, ili do autonomnog sustava. U autonomnom sustavu može se izazvati parasimpatički ili simpatički odgovor. EŽS – smješten u gastrointestinalnom traktu, kontrolira probavu sa ili bez inputa iz CŽS-a i utječe na naše raspoloženje i emocije (više o CŽS, PŽS i EŽS u daljnjim tekstovima i radionicama).
Kako nas CŽS usklađuje s prirodnim ciklusima?
Dok smo budni, neuroni CŽS-a funkcioniraju na pomalo kaotičan način, ovisno o tome što se događa u našem unutarnjem i vanjskom okruženju. Međutim, kada spavamo, odmaramo se ili meditiramo, aktivnost neurona se sinkronizira u karakteristične obrasce/valove.
Kako CŽS zna održati mozak aktivnim kada smo budni i manje aktivnim kada spavamo? Retikularni aktivacijski sustav (RAS) mozga, mreža živaca smještena u središtu moždanog debla i povezana s moždanom korom, prati stanje tijela i održava svjesni dio mozga budnim kada je to potrebno i regulira prijelaz između pospanosti i budnosti.
U osnovi, RAS povezuje sjedište nevoljnih funkcija u mozgu (moždano deblo) sa sjedištem svijesti u mozgu (cerebralni korteks). Osim obrade pobuđenosti i spavanja, RAS filtrira informacije koje primamo iz vanjskog okruženja, dajući nam mogućnost da se usredotočimo na jednu stvar i budemo samo blago svjesni drugih stvari oko nas. Također pomaže u koordinaciji tijekom bilo koje tjelesne aktivnosti, uključujući naizgled jednostavan čin hodanja.
Dok RAS drži naš mozak tihim dok spavamo, naš cirkadijalni ritam je ono što zapravo pokreće taj osjećaj pospanosti. Cirkadijalni ritmovi su fizičke i mentalne promjene koje slijede 24-satni ciklus i koje su obično odgovor na količinu svjetla ili tame u našem okruženju. Sve to kontrolira naš unutarnji “sat”, koji se nalazi u složenoj mreži neurona u hipotalamusu mozga.
Cirkadijalni ritmovi utječu na naš ciklus spavanja i budnosti (zbog utjecaja na lučenje melatonina), otpuštanje hormona, tjelesnu temperaturu te otpuštanje inzulina i kortizola. Budući da imaju tako širok utjecaj na različite tjelesne sustave i funkcije, poremećaj cirkadijalnog ritma može imati značajne učinke na naše zdravlje i dobrobit!
Literatura:
Salzman, C.D., & Fusi, S. (2010). Emotion, cognition, and mental state representation in amygdala and prefrontal cortex. Annual Review of Neuroscience, 33, 173–202. http://doi.org/10.1146/annurev.neuro.051508.135256
Bocchio, M., McHugh, S.B., Bannerman, D.M., Sharp, T., & Capogna, M. (2016). Serotonin, amygdala and fear: Assembling the puzzle. Frontiers in Neural Circuits, 10, 24. http://doi.org/10.3389/fncir.2016.00024
McCance, K.L., Huether, S.E., Brashers, V.L., & Rote, N.S. (2010). Pathophysiology: The biologic basis for disease in adults and children. Maryland Heights, MO: Mosby Elsevier.
Silverthorn, D.U. (2004). Human physiology: An integrated approach. San Francisco, CA: Pearson Education, Inc.
