Naše razumijevanje zdravlja ne bi trebao biti statičan koncept, već nešto što se razvija tijekom vremena i potencijalno mijenja u skladu s prevladavajućim znanstvenim normama. U biomedicinskom modelu zdravlje se definira prilično jednostavno – stanje odsutnosti bolesti, s naglaskom na “normalno” funkcioniranje tijela i njegovih pojedinih dijelova kao pokazatelja zdravlja (8). Jedna od primarnih kritika ove uske definicije jest poticanje na način razmišljanja u kojem se simptomi i tjelesni sustavi tretiraju izolirano, umjesto sagledavanje osobe u cjelini ili rješavanje temeljnih uzroka neravnoteže organizma.
Nasuprot tome, Svjetska zdravstvena organizacija definira zdravlje kao “stanje potpunog tjelesnog, mentalnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsutnosti bolesti ili slabosti”. Ovaj posljednji primjer predstavlja cjelovitiji pogled koji uzima u obzir važne čimbenike kao što su mentalno zdravlje i društveni uvjeti. Međutim, formulacija ove definicije može prividno dočaravati stanje savršenstva koje možda nije realno za većinu ljudi, pogotovo jer se naše zdravstveno stanje kontinuirano mijenja, kako našim svjesnim, tako i nesvjesnim odlukama u svakodnevnim životnim situacijama.
Možda bi bio prikladnije prikazati koncept zdravlja kao putovanje, a ne krajnji cilj – tj. nešto što treba iskusiti i njegovati, umjesto nečega što treba postići u obliku ambicije ili nagrade.
U suvremenom društvu, često se stavlja naglasak na postizanje određenih zdravstvenih ciljeva, poput postizanja određene tjelesne težine, smanjenja kolesterola ili npr. prevencije određenih bolesti. Međutim, ovakav pristup može dovesti do osjećaja neuspjeha ili frustracije ako se ciljevi ne ostvare ili ako se zdravstveno stanje pogorša. Stoga se postavlja pitanje: što ako bismo umjesto toga promatrali zdravlje kao putovanje, kontinuirani proces u kojem su male promjene i svakodnevni napori jednako važni kao i konačni rezultati?
Zdravlje u somatskom i psihološkom kontekstu
Urođeni potencijal dovođenja tijela u ravnotežu dolazi iz fizioloških mehanizama samoregulacije. Zajedno, te mehanizme nazivamo homeostazom. Parasimpatički i simpatički odjel autonomnog živčanog sustava djeluju suprotno na tjelesna tkiva koja inerviraju i uvelike su odgovorni za održavanje homeostaze u tijelu (1). Npr. endokrini sustav je poprilično kompleksno uključen u praćenje i održavanje te ravnoteže. Zbog homeostaze pH vrijednost naše krvi iznosi 7,4 unatoč vanjskim utjecajima. Homeostaza također upravlja procesima termoregulacije u tijelu, zbog čega se tjelesna temperatura kreće oko 36,5 -37 stupnjeva C za većinu zdravih ljudi. Prema Institutu za medicinu, genetika, konstitucija, okoliš i izbor stila života pridonose razvoju kroničnih bolesti, djelomično utječući na homeostazu.
Nažalost, mnogi aspekti modernog života u suprotnosti su s mehanizmima samoregulacije. Suvremena prehrana sadrži višak ultra-procesirane hrane, što može imati negativne zdravstvene posljedice. Moderni stil života ljudima često ne omogućava dovoljno tjelovježbe ili sna, a prosječna osoba žalosno zanemaruje važnost upravljanja stresom. Ponekad su naši mehanizmi homeostaze u stanju uravnotežiti sustav, unatoč nezdravom načinu života, ali ponekad je tijelo preopterećeno, što dovodi do kroničnih bolesnih stanja, što dokazuje etiologija bolesti, poput dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti (2).
“Statis” je koncept iz fizike koji se odnosi na stabilno stanje u kojem su sve sile međusobno izjednačene i suprotstavljene. Ovo stanje karakterizira odsutnost neto promjene u brzini ili položaju tijela ili medicinski gledano – stabilno stanje koje karakterizira poništavanje svih sila jednakim suprotstavljenim silama” (stasis, n.d.). Mnogi tradicionalni medicinski sustavi, ali i noviji pristupi pojedinih praktičara integrativne medicine pristupaju wellnessu s idejom da oporbene sile (toplo-hladno, vlažno- suhoća i opuštenost) u tijelu utječu na proces ozdravljenja. Npr., ajurvedski praktičari pristupaju bolesti balansirajući energetske kvalitete doše s energetski kategoriziranim biljkama. Tradicionalni zapadni biljni terapeuti procjenjuju energetsku prirodu trenutnog stanja tkiva – kod njih dovođenje organizma u ravnotežu uključuje korištenje biljaka suprotne prirode (3).
Na primjer, korištenje rashlađujuće biljke kao što je pripravak ružinog octa za ublažavanje opeklina od sunca zapadnjački je pristup postizanju „statisa”. Gledajući kroz prizmu homeostaze, zapadni biljni terapeuti vjeruju da izlječenje dolazi podupiranjem napora tijela da prevlada bolest kroz detoksikaciju i obnovu kroz prehranu, način života i potporu ljekovitim biljem. Ideja podrške klijentu jest ponuditi pomoć u prepoznavanju nezdravih obrazaca i edukaciju o novim načinima samoregulacije. U konačnici, ove su promjene osmišljene kako bi pomogle osobama da ostvare svoje individualne zdravstvene ciljeve. Dok dovođenje tijela u ravnotežu može izgledati drugačije za svaku osobu, dva su zajednička elementa na svakom putu: obrazovanje i osnaživanje!
Kada loše zdravstveno ponašanje promijeni način na koji se tijelo samoregulira, poboljšanje se ne može očekivati preko noći. Do vraćanja organizma u prvobitno stanje može proći mjesec dana za svaku godinu u kojoj je osoba bila bolesna prije nego što osoba može očekivati rezultate od poboljšanja načina života. Ovo je prosjek. Neki ljudi počnu vidjeti rezultate ranije; za druge traje dulje.
Biti dobro naspram biti zdrav
Što točno znači biti dobro? Može li pojedinac biti dobro, unatoč lošem zdravlju? Iako je istina da dugotrajne kronične bolesti i određena genetska stanja mogu imati različite ishode, ipak je moguće biti dobro usprkos ovim izazovima. Važno je raditi na upravljanju simptomima i poboljšanju kvalitete života – educirati pojedinca da pronađe vlastiti put ravnoteže – a ne diktirati mu što da radi, odlučivati umjesto njega i graditi mu mostove koji trebaju biti njegova vlastita zadaća.
Često čujemo da je dobrobit stanje uma te da naša percepcija uvelike određuje razinu stresa i nelagode koju osjećamo u određenoj situaciji (4). Dovođenje tijela u remisiju može se poboljšati kada je pojedinac u stanju prigrliti ograničenja svoje bolesti.
S vremena na vrijeme, kronični bolesnici mogu biti mentalno i fizički iscrpljeni svojom dijagnozom. Kao rezultat toga, ti pojedinci ponekad gube svoj vlastiti identitet dok se počinju definirati unutar granica postavljenih ograničenjima njihove bolesti. Umjesto da o sebi razmišljaju kao o bolesnoj osobi, mogu se definirati kao pojedinac koji se nosi s bolešću. Osjećaj osnaženja koji ova promjena u percepciji može donijeti je inspirativan, iako je važno napomenuti da neki kronično bolesni ljudi ovu promjenu doživljavaju kao prijetnju. Ti su ljudi često razvili vanjski lokus kontrole kao sredstvo zaštite vlastitog samopoštovanja i izbjegavanja osjećaja da su na neki način pogriješili (5).
Lokus kontrole nastao je kao psihološka teorija sredinom 1950-ih. Ljudi koji imaju vanjski lokus kontrole krive vanjske čimbenike za događaje koji se događaju u njihovom životu. Kada se pojave izazovi, često se vide kao žrtve. To ima učinak smanjenja motivacije pojedinca da poboljša svoju situaciju i može rezultirati depresijom (6).
S druge strane, pojedinci s unutarnjim lokusom kontrole vjeruju da njihovi postupci kontroliraju njihove uspjehe i neuspjehe. To rezultira porivom za poduzimanjem proaktivnih mjera za poboljšanje njihove situacije. Zapravo, vjerojatnije je da će pojedinci s unutarnjim lokusom kontrole tražiti nove pristupe dobrobiti. Pomoć pojedincu u promjeni mjesta kontrole zajednički je cilj bihevioralne terapije (7).
Pojedinci, koji mogu priznati kako njihovo trenutno ponašanje utječe na njihovo zdravlje, postaju osnaženi za pozitivne promjene. Mogu naučiti kontrolirati mnoge čimbenike koji utječu na njihovo zdravlje i posljedično ublažavati vanjske čimbenike najbolje što mogu. Oni više nisu prepušteni na milost i nemilost zdravstvenog sustava koji bi im mogao reći suprotno. Postaju sposobni definirati sebe kao biće koje se nosi i napreduje usprkos svojoj bolesti, umjesto da sebe vide kao nemoćne žrtve bolesti!
Literatura:
(1) Jänig W.; The Integrative Action of the Autonomic Nervous System, 2006., DOI:10.1017/CBO9780511541667, Edition: firstPublisher: Cambridge University Press, Cambridge, New York
(2) Bauer Greta R; Incorporating intersectionality theory into population health research methodology: challenges and the potential to advance health equity; 2014 Jun DOI: 10.1016/j.socscimed.2014.03.022
(3) Wood, M. (2009). The earthwise herbal: A complete guide to new world medicinal plants. Berkeley, CA: North Atlantic Books.
(4) Kim, J. M., Kim, S. W., Stewart, R., Kang, H. J., Shin, I. S., Jung, S. W., & Jun, T. Y. (2011). Stressful events, stress perception and treatment outcomes in patients with depressive disorders: the CRESCEND study. Journal of Affective Disorders, 133(3), 528-536.
(5) Koberg, C.S., Boss, R.W., Senjem, J.C., & Goodman, E.A. (1999). Antecedents and outcomes of empowerment empirical evidence from the healthcare industry. Group & Organization Management, 24(1), 71-91.
(6) Luszczynska, A., & Schwarzer, R. (2005). Multidimensional health locus of control: comments on the construct and its measurement. Journal of Health Psychology, 10(5), 633-642.
(7) Gauthier, J. E. (2001). Spirituality, health locus of control, and wellness in organizational health promotion and wellness programs [Dissertation]. Retrieved from http://digital.library.unt.edu/ark:/67531/metadc2900/
(8) Valles, S. (2020). Philosophy of biomedicine. In E.N. Zalta (Ed.), The Stanford encyclopedia of philosophy (Summer 2020 ed.). Stanford University. https://plato.stanford.edu/archives/sum2020/entries/biomedicine/
(9) Rocca, E., & Anjum, R.L. (2020). Complexity, reductionism and the biomedical model. In R. Anjum, S. Copeland, & E. Rocca (Eds.), Rethinking causality, complexity and evidence for the unique patient (pp. 75-94). Springer. https://doi.org/10.1007/978-3-030-41239-5_5
(10) World Health Organization. (2020). Basic documents (49th ed) https://apps.who.int/gb/bd/pdf_files/BD_49th-en.pdf